To win go green

**Upravljanje operacijama na ekološki i društveno odgovoran način više nije samo nice to have – postalo je poslovni imperativ. Kako pronaći balans?** ![](https://cdn.zefir.quest/mops/5-280/bad1e18b7a74217348ed73bf7db65a96.webp) Brojni trendovi na tržištu dolaze i odlaze, ali jedno je sigurno – važnije je nego ikada imati svrhu. Kako potrošači sve češće donose odluke o kupnji na temelju svojih vrijednosti, veliki i mali FMCG brandovi stavljaju održivost i etiku u središte onoga što rade, bilo da se zalažu za održivu nabavu, ukidaju plastiku u pakiranjima ili se bave problemima poput modernog ropstva u opskrbnim lancima. Tvrtke širom svijeta suočavaju se s povećanim troškovima nabave materijala, potrošnje energije i cjelokupne proizvodnje, ali i većim očekivanjima kupaca, investitora i lokalnih zajednica. U potrazi za balansom, održivost prestaje biti trend i postaje važan cilj u okviru poslovne strategije te je dio operacija za povećanje rasta i globalne konkurentnosti. Prošla su vremena kada je održivost bila pitanje kojim su se bavili samo „zeleni“, danas je ona središte poslovanja mnoštva istaknutih poduzeća iz različitih industrijskih sektora. Može se reći kako sve veći broj proizvođača ostvaruje značajne financijske i ekološke koristi od održivih poslovnih praksi. Najuspješnije proizvodne organizacije prepoznaju da odgovornost za zaštitu okoliša nije dobra samo za poslovanje, nego postaje i sastavni dio načina na koji se proizvod prodaje i kupuje. Upravo zato važno je razmotriti održivost na svim razinama životnog ciklusa proizvoda. **O čemu je riječ?** Održiva ili zelena proizvodnja u ovom se slučaju najlakše definira kao metoda proizvodnje koja smanjuje otpad i utjecaj na okoliš. Dakle, u središtu održive proizvodnje je očuvanje energije i prirodnih resursa te sigurnost zaposlenika, zajednice i potrošača. Opći cilj održive proizvodnje je ostvariti uvid u cjelokupni ciklus proizvoda i optimizirati ga. Taj se cilj može postići usvajanjem praksi koje će utjecati na dizajn proizvoda, procesa i principe rada. Konkretno, u Europskoj uniji, pa tako i u Hrvatskoj, održiva proizvodnja je definirana kao koncept „korištenja usluga i proizvoda za osnovne potrebe, pri čemu se smanjuje uporaba prirodnih resursa i toksičnih materijala te količine otpada i emisija onečišćujućih tvari tijekom životnog ciklusa usluge ili proizvoda, kako ne bi ugrozili potrebe budućih generacija“. Održivom proizvodnjom na nacionalnoj razini upravlja se s obzirom na 10-ogodišnji okvir za programe održive proizvodnje i potrošnje koji je usvojen još 2012. godine na konferenciji UN-a kada je i definirano 17 ciljeva održivog razvoja o kojima smo ranije pisali te ćemo nastaviti i ubuduće. Ipak, korisno je istaknuti kako su ciljevi produljeni do 2030. godine te se ovom temom direktno bavi cilj 12. pod nazivom odgovorna proizvodnja i potrošnja koji potiče održiviju potrošnju i načine proizvodnje kroz različite mjere, uključujući specifične politike i međunarodne sporazume o upravljanju materijalima toksičnim za okoliš. Također, spomenuti okvir sastoji se od šest potprograma, a oni su: Održiva javna nabava, Informiranje potrošača, Održivi turizam, Održivi životni stilovi i obrazovanje, **Održive zgrade i izgradnja i Održivi sustavi hrane.** Hrvatska tako svake godine prati trendove u području održive proizvodnje te nacionalne pokazatelje objedinjuje u raznim izvješćima i publikaciji Okoliš na dlanu. Također, Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske navodi da je usmjeravanje na održivu proizvodnju i potrošnju jedan od ključnih izazova u postizanju održivog razvoja. **U brojkama** Cilj održivog razvoja je trojak – teži gospodarskoj učinkovitosti, društvenoj odgovornosti i zaštiti okoliša. Navedene tri stavke nazivamo stupovima održivog razvoja. U studenome prošle godine, Europska unija objavila je Izvještaj o održivom razvoju za 2019. godinu koji predstavlja prvi nezavisni kvantitativni izvještaj Europske unije i zemalja članica o napretku u ostvarenju Ciljeva održivog razvoja (COR). Upravo je on pokazao kako se još puno mora raditi, naime niti jedna od europskih zemalja nije na putu da ostvari Program 2030. na vrijeme. Klimatske promjene, gubitak biološke raznolikosti i kružno gospodarstvo ostaju najveći izazovi za Europu, a Hrvatska je na 22. mjestu od 28. zemalja uključenih u Izvještaj. Inače, Europski SDG Index daje mnogo informacija o rangiranju zemalja članica prema pojedinom cilju te ukupne rezultate Europske unije. Jedno je jasno, Danska, Švedska i Finska predvodnice su promjena. ![](https://cdn.zefir.quest/mops/5-280/4a3d914afd208861cef701472aecd6ec.webp) Krajem 2019. smanjenje plastike za jednokratnu upotrebu i stvaranje održivog pakiranja bili su visoko na dnevnom redu. Industrija hrane i pića tada je postavila neke uistinu ambiciozne ciljeve. Oštra upozorenja poput onog iz Zaklade Ellen MacArthur i Svjetskog ekonomskog foruma, koja predviđaju da će oceani do 2050. godine sadržavati više plastike nego ribe prema težini, značila su da se nešto mora poduzeti. I tako se industrija ujedinila pod jednim zajedničkim ciljem: smanjiti štetni utjecaj ambalaže na okoliš. Institut za društveno odgovorno poslovanje (IDOP) također upozorava na situaciju iznoseći relevantne podatke: • Svake godine otprilike trećina proizvedene hrane – ekvivalent 1,3 milijarde tona u vrijednosti od oko milijardu dolara – završava u smeću potrošača i trgovaca • Ako bi se ljudi širom svijeta prebacili na energetski učinkovite žarulje, uštedjeli bismo 120 milijardi dolara godišnje • Ako stanovništvo svijeta dosegne 9,6 milijardi do 2050. godine, trebat će nam tri planeta da bismo osigurali prirodne resurse potrebne za održavanje trenutačnih životnih stilova • Više od milijardu ljudi još uvijek nema pristup pitkoj vodi • Kućanstva troše 29 posto globalne energije odnosno 21 posto emisija CO2 • Jedna petina svjetske potrošnje energije u 2013. godini bila je iz obnovljivih izvora energije. **Kako dalje?** Sasvim je jasno kako s rastom industrijalizacije raste i upotreba sirovina. Međutim, šokantni su podaci koje je ranije naveo IDOP. Naime, ekološki otisak čovječanstva povećan je s 48,5 milijardi tona u 2000. godini na 69,3 milijarde tona u 2010. godini. Također, ekološki otisak po glavi stanovnika povećao se s 8 tona po osobi na 10 tona u istom razdoblju. Australija i Novi Zeland 2010. godine imali su najveći ekološki otisak po glavi stanovnika, to jest 35 tona po osobi, a slijede ih Europa i Sjeverna Amerika s 20 tona po osobi. Zamislite o kojim brojkama danas govorimo?! Dakle, iako proizvodni sustavi stvaraju materijalno bogatstvo za ljude, oni troše veliku količinu resursa stvarajući pritom puno otpada. Otpad koji nastaje tijekom proizvodnih procesa, tijekom uporabe proizvoda i nakon završetka životnog vijeka proizvoda odgovoran je za propadanje okoliša. Stoga je minimiziranje potrošnje resursa i smanjenje utjecaja proizvodnih sustava na okoliš sve važnije. **Kako to učiniti?** 1) Optimizirajte proizvodne procese i tehnike Optimizirajte proizvodne procese i tehnike kontinuiranim poboljšanjem performansi. To ćete najlakše postići kontrolom kvalitete proizvodnje te smanjivanjem proizvodnih koraka. Proizvodne inovacije poput IOT-a, automatizacija, 3D ispisa nude niže troškove proizvodnje i rada te veću učinkovitost. 2) Povećajte energetsku učinkovitost Minimizirajte upotrebu energije u proizvodnji koristeći obnovljive izvore energije. 3) Zagađujte manje Osigurajte čišće i sigurnije radno okruženje i niže troškove zbrinjavanja otpada. 4) Posvetite se industrijskoj simbiozi Cilj industrijske simbioze je oponašati održive prirodne cikluse u industrijskim mrežama, gdje su svi odbačeni materijali iz jednog procesa korišteni kao resursi u drugom proizvodnom procesu. 5) Dizajnirajte za preradu Dizajnirajte proizvode tako da se njihovi segmenti mogu izravno ponovno iskoristiti u proizvodnji drugog proizvoda. Znamo, zvuči jednostavno, a nije. Međutim, vrijedi truda. **Ključne blagodati održive proizvodnje** • Niži troškovi resursa i proizvodnje • Niži troškovi usklađenosti s propisima • Poboljšana prodaja i prepoznavanje robne marke • Veći pristup financiranju i kapitalu • Jednostavnije zapošljavanje i zadržavanje zaposlenika **U praksi** Održiva proizvodnja trebala bi integrirati održive aktivnosti na svim razinama proizvodnje – proizvodu, procesu i sustavu, a alat koji se obično koristi za provedbu održive proizvodnje upravo je Procjena životnog ciklusa (LCA). Procjena životnog ciklusa je pristup koji na cjelovit način ispituje utjecaj na okoliš različitih aktivnosti kojima se ljudi bave, uključujući proizvodnju roba i usluga od strane korporacija. On se može primijeniti za bilo koju aktivnost koja se provodi na nacionalnoj ili globalnoj razini kako bi se identificirala ekološka opterećenja koja proizlaze iz aktivnosti društva, regije ili industrijskog sektora. Dakle, može pružiti izvrstan uvid za proučavanje bilo kojeg određenog proizvoda. Potpuna primjena Procjene životnog ciklusa omogućuje kvantitativnu usporedbu faza života proizvoda, utvrđuje gdje se postiže najveća korist za okoliš i u konačnici prati dugoročni učinak promjena u dizajnu i/ili proizvodnji. ![](https://cdn.zefir.quest/mops/5-280/4f04ff288ec7c0efb2100dae7fd39e13.webp) **Naprimjer** Kao primjer uzmimo automobil koji se koristi za osobni prijevoz. Potrošnja energije tijekom prikupljanja i prijevoza resursa za izradu automobila iznosi 9,2%, a proizvodnje i prodaje automobila 13,9%. Energija potrošena tijekom stvarne upotrebe automobila za vrijeme njegova životnog vijeka iznosi 76,8%, a odlaganja vozila na kraju životnog vijeka 0,1% . Kao što se može vidjeti iz ovog primjera, jasno je da će najveći utjecaj na okoliš automobil imati u životnoj fazi potrošačke upotrebe. Kako bi se smanjio utjecaj automobila na okoliš, pristup bi trebao biti razvoj automobila s većom kilometražom i nižim emisijama. Održiva proizvodnja zahtijeva da sve proizvodne organizacije imaju za cilj sljedeće četiri aktivnosti koje bi pomogle okolišu u cijelom lancu opskrbe: • smanjenje potrošnje energije • smanjenje potrošnje vode • smanjenje emisija • smanjenje stvaranja otpada. **Zatvorena petlja** Promjene, kako bi bile što učinkovitije, uvijek treba provoditi na izvornoj razini. Upravo zbog tog razloga prvi dio napora trebao bi biti uključivanje održivosti u dizajn proizvoda kako bi se uzeli u obzir utjecaji na okoliš tijekom čitavog vijeka trajanja proizvoda. Dizajniranje ekoloških proizvoda može pridonijeti njihovom uspješnom uvođenju i održavanju, ali i procesu popravljanja, ponovne upotrebe, prenamjene i ponovne izrade. Kako bi se kompletno poštovala načela održivosti, ključno je razmišljati o njoj na svakoj razini proizvodnje. Svi korišteni procesi trebali bi uz zadržavanje kvalitete imati fokus na energetsku učinkovitost, a svi međusobno povezani sustavi dijeliti istu filozofiju. Dakle, kako bi se osigurala proizvodnja s nultom emisijom, to jest zatvorena petlja, na proizvodni sustav treba se gledati kao na industrijski ekosustav i zahtijevati ponovnu upotrebu otpada ili nusproizvoda unutar sustava. Zaposleni u proizvodnim sustavima trebali bi moći zamijeniti materijale i prilagoditi se varijacijama u protocima materijala kako bi pomogli u povećanju održivosti uz održavanje konkurentnosti. Do sada su proizvodni procesi uglavnom dizajnirani za visoke performanse i niske troškove s malo pažnje posvećene ekološkim problemima. Većinu vremena optimizacija postupka obavlja se u odnosu na minimiziranje vremena obrade ili troškova obrade bez obzira na okoliš. Modeli obračuna troškova rijetko uključuju troškove usklađenosti s okolišem. Uz poboljšanje i optimizaciju postojećih procesa, bit će važno i razviti nove procese koji koriste manje štetne materijale i stvaraju manje emisija, što se onda može smatrati zelenim procesima. Tri glavna principa koja treba uzeti u obzir su: smanjenje iskorištavanja resursa u procesu proizvodnje, korištenje prihvatljivih materijala, smanjenje svih oblika otpada te ponovna upotreba i recikliranje što je više moguće materijala. **Dobra praksa** Sve više kompanija u FMCG sektoru prepoznaje važnost održive proizvodnje. Primjerice, L’Oréal je nedavno objavio kako uvodi promjene u pakiranje proizvoda dekorativne kozmetike. Prema najavama, sva plastika korištena u pakiranjima do 2030. godine bit će plastika iz recikliranih ili bio izvora. Veliku promjenu na tržištu napravio je i Colgate koji je lansirao prvu reciklabilnu tubu paste za zube. Inače, većinu tuba nije moguće reciklirati jer u pakiranju sadrže aluminij. Kakve promjene uvode ostali veliki igrači? Pročitajte u nastavku… Tekst je izašao u [88.](https://www.instore.hr/read/instore-rujan-2020-88-278.html#) InStore magazinu.